Bosna i Hercegovina i dalje nema jedinstvenu politiku zaštite mladih iz samohranih i jednoroditeljskih porodica – prava i podrška zavise od toga gdje žive.
Ako ste dijete iz samohrane porodice u Bosni i Hercegovini, vaša se prava razlikuju u zavisnosti od toga da li ste iz Sarajeva, Banjaluke ili Brčkog. Ovo je samo jedna posljedica nefunkcionalnog sistema koji već decenijama odbija da se ozbiljno pozabavi ranjivim kategorijama društva.
U državi sa preko 15% porodica sa jednim roditeljem ne postoji jedinstvena definicija šta je samohrani roditelj, niti postoji zakon koji bi toj djeci garantovao osnovna prava.
U Federaciji BiH, zakoni o samohranim porodicama se kriju negdje između zakona o civilnim žrtvama rata i zaštiti porodica s djecom.
U Republici Srpskoj, status "samohranog roditelja" priznaje se samo ako je drugi roditelj mrtav ili nepoznat.
Brčko distrikt je, ironično, jedini koji ima nešto nalik savremenom zakonu – ali šta vrijedi kad se ne primjenjuje nigdje drugo?
Dok broj mladih iz samohranih i jednoroditeljskih porodica raste, Bosna i Hercegovina i dalje nema jasan, jedinstven zakon koji bi ovoj ranjivoj grupi garantovao osnovnu podršku i zaštitu.
Umjesto toga, sve zavisi od entitetske ili kantonalne adrese: dok neki nude minimalnu pomoć, drugi ni ne priznaju sve oblike samohranosti.
Neusklađenost zakona
Federacija BiH, Republika Srpska i Brčko distrikt imaju različite definicije "samohranog roditelja", dok termin "jednoroditeljska porodica" gotovo i ne postoji u zakonima.
Zbog toga, prava zavise od entiteta i kantona. Neka djeca imaju besplatne udžbenike i stipendije, dok druga iz sličnih porodica u drugom dijelu države nemaju ni dječiji dodatak.
Omladinske politike ne prepoznaju ovu grupu – iako se u RS i FBiH donose strategije za mlade, ni jedna ne sadrži konkretne mjere za mlade iz samohranih porodica.
Brčko distrikt ima najnaprednije definicije i podršku, ali taj model nije prenesen na državni nivo.
Brojevi govore sve
Prema komparativnoj analizi omladinskih politika u regionu, u BiH je oko 15,8% svih porodica samohrano. Samohrane majke čine većinu (oko 13%), dok samohrani očevi čine oko 3%. Međutim, sistem ne pravi razliku između socijalno ugroženih i onih koji nisu, niti garantuje osnovnu podršku svima.
Jedinstven zakon o porodici na državnom nivou, uvođenje alimentacionog fonda za djecu bez podrške od drugog roditelja i besplatno predškolsko obrazovanje za djecu iz ovih porodica samo su neka rješenja koja bi ovoj osjetljivoj kategoriji uveliko olakšala život.
Takođe, u izvještaju se predlaže izjednačavanje prava za sve oblike samohranih porodica, uključujući razvedene i roditelje koji žive sami bez formalnih papira, kao i standardizovane stipendije i dječiji dodaci – bez obzira na mjesto prebivališta.
Kako je kod komšija?
Sjeverna Makedonija je jedina od tri analizirane zemlje koja ima centralizovan zakon koji prepoznaje i samohrane i jednoroditeljske porodice. Djeca iz takvih porodica dobijaju dodatne bodove za stipendije i prednost za studentski smještaj. Postoje čak i planovi za socijalno udomljavanje i psihološku pomoć. Ukratko: država ih vidi.
Srbija ima najjači ustavni i zakonski okvir: samohrane porodice imaju formalnu zaštitu, finansijsku podršku, besplatne udžbenike i dodatke. Međutim, ni tamo nije sve idealno – nedostaje ciljana politika prema mladima iz ovih porodica, ali se bar zna ko ima koja prava. I to vrijedi na cijeloj teritoriji.
Sistem (ne)pravedan prema najranjivijima
I dok se u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji makar pokušava pravno sistematizovati ova tema, Bosna i Hercegovina i dalje izbjegava da se jasno odredi prema ovoj populaciji – bez konkretnih zakona, bez odgovornosti i bez političke volje.
Omladinske strategije entiteta postoje. Lijepo zvuče. Pominju "inkluziju" i "ranjive grupe". Ali nigdje nema konkretne mjere za dijete koje živi s mamom jer otac ne plaća alimentaciju i nema ni pasoš ni pun frižider.
U prevodu – puno obećanja, nula garancija.
Umjesto zaključka – podsjetnik
Nijedno dijete ne bira u kojoj će se porodici roditi, a pogotovo ne u kom entitetu. Ako država ne može da garantuje osnovnu podršku najranjivijima – onda nije država, nego administrativna igra sreće. A djeca ne bi smjela živjeti u sistemu koji funkcioniše kao lutrija.
Napomena: Tekst je napravljen na osnovu analize koju u cjelosti možete skinuti na linku ispod.
(MONDO)
