Dragan Stojković Piksi prisjetio se Svjetskog prvenstva u Italiji, kako je tim otišao na to takmičenje i kako se vratio.
Selektor nacionalnog tima Srbije Dragan Stojković Piksi prije 35 godina protiv Španije na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. pokazao je zbog čega je fudbal lijep. Poslije tri i po decenije Piksi je podijelio uspomene i suočio se sa emocijama koje se ne mogu sakriti.
"Vrijeme prolazi, sjećanja ne blijede. Prosto ne vjerujem da je prošlo toliko godina. Jubileji zato i služe. Da nas podsjete da smo ostavili trag u istoriji i to je nešto što niko ne može da nam oduzme" počinje priču dvostruki strijelac na utakmici protiv Španije.
Prošlo 35 godina od SP u Italiji, Piksi se prisjetio: "Ostavili smo trag u istoriji, niko ne može da nam oduzme"
"Možete da postignete hiljadu golova na nekim nevažnim turnirima ili prijateljskim utakmicama, ali to nema nikakvu vrijednost u poređenju sa Svjetskim prvenstvom. To su trenuci kada se takmičite sa samim sobom i pitate se da li zaista pripadate svjetskom vrhu ili ste samo igrač za lokalne sredine. Sudbina vam ponudi pozornicu, a na vama je da iskoristite priliku i svijetu pokažete kakav talenat posjedujete i od kakvog ste materijala sazdani."
Kad je Piksi poželio da ostavi fudbal?
Počeci su bili teški, ali i sama karijera je imala mnogo uspona i padova. Jedan trenutak natjerao je Piksija da poželi da kopačke okači o klin. "Zvižduci na Maksimiru tokom prijateljske utakmice protiv Holandije natjerali su nas da se zapitamo za koga mi to igramo, gdje idemo i čemu služimo. Poslije poraza od Borca iz Banjaluke i Milana, svakako najteži trenutak u mojoj karijeri. Došlo mi je bukvalno da odem sa terena i dignem ruke od svega. Svi su bili u šoku, čak se i selektor Holandije Leo Benhaker čudio otkud toliko ‘holanđana’ na stadionu u Zagrebu."
Odlazak u Italiju i čitava ceremonija oko otvaranja Svjetskog prvenstva doprinijeli su da Plavi brzo zaborave ispraćaj iz Jugoslavije." Kamp u Sasuolu omogućio nam je neophodan mir uoči meča sa SR Njemačkom. Dobar teren, odlična hrana, maksimalni uslovi za rad, sve što nam treba. Imali smo i neočekivanu, ali prijatnu posjetu u hotelu. Monika Seleš, zvijezda u usponu i teniserka koja je nekoliko dana ranije osvojila Roland Garos protiv Štefi Graf, došla je da nam poželi sreću na startu šampionata."
Kako je počelo takmičenje?
Trebalo je odraditi rutinski posao protiv totalnih autsajdera u trećem kolu. "Upozoravao sam pred Emirate da najmanje opuštanje može skupo da nas košta. Oni su imali basnoslavna obećanja njihovog šeika. Po Ferari svakom igraču za plasman u drugi krug, zlata koliko su teški za ulazak u finale, a zlatne poluge za pobjedu protiv Jugoslavije. Ušli smo maksimalno ozbiljno u meč, brzo dali gol i mirno priveli posao kraju. Darko se raspucao i na pravi način iskoristio pruženu šansu."
Prošlo 35 godina od SP u Italiji, Piksi se prisjetio: "Ostavili smo trag u istoriji, niko ne može da nam oduzme"
Selidba u Lago di Gardu razbila je monotoniju Ređo Emilije i prijala Osimovim pulenima pred bitku sa Španijom. "Mir je dobar do jednog određenog trenutka, poslije počne da smeta. Katanec i ja odigramo partiju tenisa i ne znamo poslije šta ćemo sa sobom. Umjesto da se odmaramo za utakmicu, mi se iz dosade još više umorimo. Lago di Garda je prelijepo mjesto, 20 km od Verone, volim i dan danas da odem tamo i prošetam pored jezera."
Osmina finala i tri moguća rivala: Urugvaj, Belgija i Španija. "Navijao sam za Španiju. Ne samo zbog blizine mjesta odigravanja utakmice, već i zato što smo željeli revanš za poraz u Ljubljani u predigri Svjetskog prvenstva. Pokazali smo i tada da imamo čime da odgovorimo zvijezdama španskog fudbala poput Butragenja, Mičela, Salinasa, Martina Vaskeza. Mi smo davali izjave da želimo Špance, oni su davali izjave da žele Jugoslovene i pokazalo se na Bentegodiju ko je bio u pravu."
Kako je izgledao meč protiv Španije?
Verona, 26. jun 1990. godine. Vrijeme za naplatu svih dugova. "Nokaut sistem. Mi ili oni. Paklena vrućina, preko 40 stepeni Celzijusa. Kreće kontra, a meni duša u nosu. Kažem sebi: ‘hajde, još samo ova akcija’. Imao sam taj neki mentalni sklop da u najtežim trenucima utakmice izvučem posljednje atome snage. Trčim ka šesnaestercu Španije i već vidim sebe kako postižem gol. Samo da Zlatko Vujović prebaci Sančiza i da lopta dođe do mene."
Zlatko centrira, ali ni približno onako dobro kao Radanoviću za istorijski gol protiv Bugarske. "Vidim da je kratka i molim boga da je Katanec glavom prebaci na drugu stativu. Kada je počela da pada nijednog trenutka nisam imao dilemu. Znam da bi milion igrača šutnulo iz prve. Zalomio sam Martina Vaskeza, a ostalo je istorija. Đurković je i prije šuta počeo da viče GOOOOOL! Bio je odličan komentator. Sjećate se onoga: 'tako Dejane, čuvaj loptu i zamisli da si u Podgorici.' Ili ono 'Sušić, Sušić, Sušić… i svi su oni Sušići.' Genijalno. Zanimljivo da je Zubizareta poslije lažnjaka ostao vrlo pribran. Nije nasjeo na foru, što je moglo znatno da mi oteža posao."
"Vidio sam u djeliću sekunde jedino mjesto kuda bi lopta mogla da prođe i završi u mreži. Plašio sam se ako šutnem poluvisoko, ispružiće ruku i odbraniti. Dozirao sam šut taman toliko da igrač Španije koji se zaletio da spase sa gol-linije nema šanse da interveniše. Sve je bilo savršeno izvedeno i Jugoslavija je povela sa 1:0."
Drugi minut prvog produžetka, Savićevićev nezadrživ prodor Španci zaustavljaju prekršajem. "Slobodan udarac, tu je Dejo, tu je Pape… Prišao sam i rekao: 'ostavite meni'. Opet sam je vidio u golu, to je nevjerovatan osećaj. Vidite ugao, vidite živi zid, vjerujete u sebe. Ako je dovoljno jaka, ako je brza, ako dobije silaznu putanju, Zubizareti nema spasa. Kratak zalet, udarac i Španci su opet na koljenima. Okrenuo sam se i prekrstio. Možda je i to pomoglo da ostane 2:1."
Poslije simultanki u dva meča osmine finala, niko u Italiji više nije govorio o četvrtfinalnom duelu Jugoslavije i Argentine, već o sudaru dva čarobnjaka svjetskog fudbala – Piksija i Maradone. "Izlazim na zagrijavanje i gledam samo u njega. Kao opčinjen. Pitam sebe da li je moguće da igram protiv najboljeg. I kažem’sebi: ‘evo ti prilike, dokaži da si na njegovom nivou’. A on ležaran, razvezao pertle i žonglira kao u parku. I tada sam shvatio: pa zato i jeste najbolji. Fudbal je igra, a glavnu riječ vode oni koji nisu zaboravili da se igraju."
Jugoslavija se tog vrelog popodneva u Firenci igrala fudbala, a Argentina prošla u polufinale. "Ja ni danas, 35 godina kasnije, ne znam sebi da objasnim kako smo izgubili od Argentine. Na osnovu svega što smo prikazali, pokazali, stvorili i dokazali, mi smo bili ekipa koja je morala da putuje u Napulj na veliko polufinale protiv Italije. Da li je Argentina bila bolja? Nije. Da li je zaslužila da ode dalje? Ne, nikako. Igrali smo 90 minuta sa igračem manje i održali čas fudbala aktuelnom prvaku svijeta."
Prošlo je tri i po decenije
Prošlo je tri i po decenije, a i dalje uzdišemo zbog šansi Sušića i Savićevića u produžecima utakmice. "Dejo mi je skoro poslao snimak na kome se vidi da mu je lopta odskočila u presudnom trenutku. Na stranu sve, meni je Papetova šansa ostavila jači utisak. To su sutuacije koje je Sušić rješavao zatvorenih očiju. Da onako loše reaguje, da mu se lopta onako odbije… Ne vjerujem. I trudim se i dalje da nađem odgovor. Neko je tog dana negdje gore zapisao da Argentina mora da ode u polufinale. I šta mi tu možemo."
"Loža je protiv Španije bila prepuna poznatih ličnosti iz svih sfera života. Princ Albert od Monaka, Plasido Domingo, Henri Kisindžer, Montecemolo, Biljardo, Platini… Sa Mišelom sam se sreo poslije utakmice, bio je oduševljen potezom kod prvog gola. Rekao sam mu: 'šta se čudiš, ti bi to isto uradio'."