U noći između 13. i 14. aprila, dok su iranske rakete letjele ka Izraelu, svijet je napad mogao pratiti — uživo.
Prenos na YouTube-u, snimci sa društvenih mreža i Telegram kanala, zvuk sirena u Tel Avivu, vizuelni prikazi udara — sve je bilo dostupno u realnom vremenu, kao da je riječ o nekom velikom sportskom događaju. Digitalni prostor više nije samo pozornica reakcija, već prostor gdje se i sam sukob odigrava.
Istovremeno, nalozi poput Iranian Military na mreži X objavljivali su poruke o “odmazdi” i “opomeni”, uz infografike, mape i video-materijale — osmišljene ne samo za domaću publiku, već i za međunarodnu pažnju. Tehnike digitalnog ratovanja postale su sastavni dio svakog konflikta, a Iran nije izuzetak.
U ratu u Ukrajini, sličan obrazac: ukrajinske institucije koriste društvene mreže za objave o napadima, pomoći i otporu, uz sadržaj koji istovremeno motiviše i informiše. S druge strane, ruske agencije i mediji nude vlastiti narativ, a Telegram je postao glavno ratište za distribuciju terenskih snimaka, izjava i vojnih ažuriranja koje nisu za svačiji stomak. Internet je postao prostor za borbu informacija — jednako važan kao front.
Sukobi u Gazi dodatno su potvrdili ovu promjenu. Hamas koristi društvene mreže za širenje propagandnog materijala, dok izraelska vojska kroz timove za krizno komuniciranje upravlja objavama, video-klipovima i reakcijama na terenske izvještaje — sve u realnom vremenu.
U ovakvom okruženju, rat se pretvara iz teritorijalnog u informacijsko-emotivni sukob. Bitke se više ne vode samo za položaje, već i za pažnju, za istinu, za kontrolu narativa. Propaganda više ne dolazi sa letaka — već sa početne stranice aplikacije. Komandanti se obraćaju svijetu u 280 karaktera. Udarci padaju na tlu, ali se efekti mjere u broju pregleda, lajkova i šerova.
Možda najvažnija promjena je brisanje granice između učesnika i posmatrača. Dok traje oružani sukob, korisnici širom svijeta zauzimaju strane — emotivno, ideološki ili politički — samo jednim klikom. U svijetu u kojem rat možeš pratiti kao utakmicu a notifikacija stiže prije sirene, pitanje istine i odgovornosti postaje složenije nego ikad.
U vremenu kada ministar objavi napad na mreži prije nego što to učine agencije, a civili preko telefona provjeravaju da li je njihova zgrada pogođena, jasno je: rat više nije samo ono što se događa na terenu — to je i ono što se dijeli, lajkuje i u što se vjeruje.
Upravo taj kontrast između digitalnog PR-a i stvarne eksplozije na zemlji oslikava novo lice ratovanja. Danas rat ne počinje pucnjem, već notifikacijom. Vodi se i na zemlji i u oblaku — za pažnju, za percepciju, za kontrolu toka priče. Više nego ikad, rat je postao i spektakl — vizuelni, informacijski i emocionalni.
(MONDO)
